Nekadašnje sportske zvijezde: “Još nas zaustavljaju na ulici”

  • Nekadašnje sportske zvijezde: “Još nas zaustavljaju na ulici”
    DSVR 06. svibanj 2014 683

    Društvo sportskih veterana i rekreativaca osnovano je u Zagrebu krajem 2010. godine, a imena i prezimena članova ista su ona za koja su naši očevi, vjerujem i pokoja majka, navijali pred crno – bijelim ekranima. Pa krenimo nekim redom.

    Plećaš, jedan od igrača zlatne generacije košarke. One koja je prije nešto manje od pola stoljeća bila prvak svijeta. Šurbek, koji je u razdoblju od 1960. do 1980. dominirao europskim i svjetskim stolnim tenisom. Mijatović, koji je u Hrvatskoj popularizirao judo, a koji sada predsjeda dotičnim Društvom veterana. Tu je i Dragaš koji je zbog svoje odlučnosti u profesionalnom kuglanju, ali i boćanju još kao dijete dobio nadimak Bućan. Sve njih, ali i mnoge druge umirovljene sportaše možete naći u novim zagrebačkim prostorijama Društva u Vojnovićevoj 62.

    Mi smo također odlučili zaviriti na tu adresu kako bi se podsjetili onih koji su zadužili zagrebački, samim time i hrvatski sport. Dočekao nas je uvijek nasmijani predsjednik Društva koji mi je odmah s vrata obznanio kako neki veterani kasne, ali će sigurno doći. Tako je i bilo. Odjedanput sam se našla u društvu legendi.

    Marginaliziranje umirovljenih sportaša

    - Uvijek smo se pokušavali osvrtati na devijacije u sportu. Na šovinizam, nacionalizam, na korištenje droge i alkohola od strane mladih, ali i sportaša koji su im uzori. Vođeni istim ciljevima, shvatili smo da nas nekolicina posjeduje vise od 200 olimpijskih, svjetskih i europskih odličja. S gradonačelnikom Bandićem, kao velikim podupirateljem sporta u gradu Zagrebu osnovali smo i Zakladu za sportske veterane, a ono na što podsjećamo kroz svoje djelovanje je očuvanje digniteta sportaša, izjednačavanje olimpijskih sportova, a sve više radimo i na udruživanju sa srodnim organizacijama – ispričao nam je Mijatović kao glava Društva.

    Razlozi ovakvog jednog udruživanja jesu svakako i marginaliziranje umirovljenih sportaša, koji se nakon svoje profesionalne karijere nerijetko nađu na rubu siromaštva. Ne radi se samo o financijskom aspektu, tu je svakako najvažniji onaj društveni. Potrebno im je ponovno uključivanje u društvo, u kojemu se odjednom nađu u potpuno drugačijoj ulozi. Nema više napornih treninga, nema natjecanja, nema navijanja, samo sportske uspomene. Poput one koju stariji naraštaji dan danas prepričavaju. Prije 43 godine, točnije 1970., mjesto radnje je Ljubljana, broj gledatelja teško je procijeniti jer su ljudi stajali po dvorani, ali i oko nje. Konačan rezultat; Jugoslavija – SAD, 70:63.

    veterani 2- To je bila nezaboravna godina. U Sloveniji se te godine dan danas dobro sjećaju. Sjećam se kako je bilo hladno jer je i sama Slovenija tada bila najhladnija država bivše Jugoslavije, ali za čudo Božje mi smo uspjeli napraviti takvu atmosferu, da sam mislio da smo negdje na jugu. Temeperatura je bila toliko visoka u dvorani. Prije toga se baš nanizalo, ’68. i olimpijska medalja, srebro u Napulju na Europskom prvenstvu. Pripremali smo se da budemo prvaci svijeta. Bilo je teško, izuzetno teško, ali sve je palo u zaborav onoga trenutka kada smo u finalu pobijedili Sjedinjene Američke Države. Euforija nije bila samo među nama igračima, vjerojatno i od silnog umora. Šta da vam kažem kada smo se od izlaza iz hale nakon utakmice do autobusa probijali 45 minuta i još toliko je trebalo da prođemo autobusom kroz masu koja je slavila naslov svjetskog prvaka. Ulice su bile pune do Bleda. To nikada nije bio samo rezultat jednog naraštaja, jedne reperezentacije, to je bio rezultat jedne države na Balkanu za koju su tada svi saznali, čak i oni koji za nas nisu znali – prisjetio se Nikola Plećaš, jedan od reprezentativaca bivše države koji su podignuli rejting košarke na našim prostorima.

    - Ekspanzija košarke trajala je sve do nedavno, kada smo očito pali u kvaliteti, što po meni nije opravdano jer imamo mladih i talentiranih igrača – nadovezao se Plećaš.

    Imamo puno reći, ali nas nitko neće slušati

    Pitali smo ga i zaustavljaju li ga još ljudi na ulici da bi pitali o “zlatnim vremenima”.

    - Zaustavljaju me stariji ljudi. Pitaju gdje sam, što se događa sa mnom i zašto me nema nigdje u košarci. Stvar je da imamo još puno toga za reći, ali nas neće slušati. Slušaju se podobni jer svi moraju opravdati svoje pozicije – iskren je košarkaški veteran.

    Nedugo nakon Plećaša pred nama se našao možda čak i najstariji sportaš u Hrvatskoj. Kako je i sam rekao, on bi nam tek mogao pričati svoje sportske priče koje bi ispisale čitavu knjigu, ne samo jednu vijest.

    veterani 3- Ja sam samo još uvijek živ, dok su neki moji kolege, sportski velikani, nažalost, napustili svijet. Imam 37 svjetskih i europskih titula prvaka, od toga je 14 svjetskih, a ostatak europskih, 30 puta sam bio prvak Hrvatske, isto toliko puta i prvak Jugoslavije, samo jedanput manje prvak Balkana. Imam 550 nastupa u nogama i rukama za reprezentaciju što je, koliko znam, svjetski rekord - podsjetio nas je Dragutin Šurbek, veliko ime hrvatskog stolnog tenisa.

    Danas je, nažalost, 100 postotni invalid, upravo zbog sporta koji ga je i proslavio, ali kaže kako ne žali ni za čim.

    Sve to su ljudi koji su svoje najbolje dane podarili povijesti. Činjenica je da se povijest nikada ne može ponoviti, ali se na nju uvijek može podsjetiti kao što to činimo i mi ovim tekstom, u namjeri da vratimo sjećanje na one koji su krojili naš dobar sportski glas koji i danas traje.